By May 23, 2013 0 Comments

Saveti oko presadjivanje sobnog cveća

Presađivanje bilja predstavlja za neiskusna uzgajatelja uvijek veliki problem. Koliko, kada i u što ― tri su pitanja koja s tim u vezi treba riješiti.

Da bismo olakšali taj, u biti, jednostavan posao, dovoljno je da se pridržavamo uputa uz sliku str. 160, na kojoj se jasno vide svi detalji u vezi s presađivanjem. Zemlja u loncu iz kojeg presađujemo mora biti samo malo vlažna tako da se ne osipa. Šiljastim drvcem oprezno Tazrahlimo korijenje biljke. Na dno cvjetnog lonca, stavimo krhotinu na otvor za otjecanje suvišne vode. Time spriječimo da korijen ili čestice zemlje ne začepe otvor za otjecanje vode. Kod biljaka koje su osjetljive na vlagu stavimo na dno lonca sloj krhotina, šljunka, pijeska ili drvenog uglja, a na to zemlju tako visoko da korijenje bude najviše 1―2 cm ispod ruba lonca.Ne smije se uzeti preveliki lonac, jer bijike velilku razliku u veličini lonca teško podnose.

Naime, korijenje nastoji da proraste što prije zemlju u loncu i na taj način nastane izvjesni nesrazmjer između podzemnog i nadzemnog dijela biljke, što izaziva zastoj u rastu, a koji put i izostanak cvatnje. Biljka se zatim po stavi u sredinu lonca, koji se okolo napuni zemljom. Zernlju uzrub lonca treba dobro pritisnuti prstima, a zatim loncem, par puta udariti o stol, tako da se ispune međuprostori u loncu, u kojima bi korijenje jako moglo sagnjiti. Kod većih grmolikih biljaka zemlja se dobro zatisne uz rub posude drvenom sadilicom.

presadjivanje sobnog cveca

Lonac ili posuda u koju sadimo mora biti oprana i čista. Ako sadimo u posve novi glineni lonac, moramo ga prije upotrebe nekoliko sati močiti u vodi, da se porozna glina zasiti vodom, jer ce inače odužimati zemlji u loncu.

Da bi se biljka u loncu mogla dobro zaliti, treba kod sadnje uvijek paziti da ostane tzv. rub za zalijevanje, što znači da površiina zemlje u loncu mora biti 1―2 cm niiža od ruba lonca. Ako biljku posadimo previsoko, sva će nam voda kod zalijevanja oteci, umjesto da se zadrži na površini zemlje tako dugo dok je zemlja ne upije. Ako se početniku uzgajatelju, usprkos pažnje, dogodi da je biljka previsoko posađena, ne preostaje mu ništa drugo, nego da je izvadi i ponovo posadi.

Nakon sadnje biljku treba obilno zaliti, najbolje finom »ružom«, ali tako da se čitava zemlja u loncu dobro navlaži. Biljke zatim smjestimo na svijetlo, po mogućnosti toplo mjesto, zasti
ćeno od sunca i propuha. Zalijevati treba u prvo vrijeme dosta oprezno, sve dok po izgledu biljke ne zaključimo da je stvorila novo korijenje i da je započeo normalan život biljke.

Nije svejedno kada ćemo presaditi naše sobne biljke. Najpovoljniji čas za presađivanje je onda, kad zemlja u cvjetnom loncu nema više hraniva koja su toj biljci neophodno potrebna za život. To najlakše ustanovimo, ako cvjetni lonac isklopimo, tj. biljku zajedno s grumenom oprezno izvadimo iz lonca. Ako je zemlja potpuno prokorijenjena, pa sadržaj lonca sačinjava splet korijenja s nešto zemlje samo na površini, znači da je neophodno potrebno biijku presaditi. Najčešće već na prvi pogled možemo zaključiti, da postoji nerazmjer između cvjetnog lonca i nadzemnog dijela biljke.

Ako biljku pravovremeno ne presadimo, počinje malo pomalo na površinu zemlje u loncu izbijati korijenje, pa biljka izrašta iz lonca, jer je korijenje koje se neprestano razvija diže u vis.

Najbolje je da sobne biljke presađujemo kad počinje vegetacija, a to je u proljeće. Ni jedna biij’ka tne voli da ise u nju diia u vrijeme cvatnje, pa ćemo zato kod cvatućih biljaka presađivanje obaviti ili prije ili iza cvatnje. Ima i takvih biljaka, koje zbog brzog rasta moramo u istoj godini i 2―3 puta presaditi, npr. begonija semperflorens, koleus i sl. Kod uzgoja nekih mladih biljaka iz sjemena, tkao npr. ciklama, potrebna su dva piikiranja i bar dva presađivanja, da se dobiju izrasle cvatuće biljke. To je isto jedan od razloga zbog kojih je razmnožavanje takvih biljaka bolje prepustiti stručnj aku vrtlar.u.

Sad kad znamo kako i kada treba presaditi naše biljke, možemo se prihvatiti tog posla, ako smo nabavili potrabnu zemlju. Najjednostavnije je, kad zemlju za presađivanje nabavimo kod vrtlara. Nažalost, to nam nije uvijek moguće, pa koji put moramo
mješavinu zemlje za pojedine sobne biij’ke prema uputama u specijalnom dijelu sami sastaviti. Upravo zbog toga je potrebno da svaki uzgajatelj steče temeljne ipojmove o vrstama vrtlarske zemlje.

Zemlju koju upotrebljavamo za sadnju ukrasnog bilja, možemo, uglavnom, podijeliti na tešku i laku. Teška zemlja bolje drži vodu, a lagana se brže suši. Među lagane zemlje ubrajamo: listovnjaču, livadnjaču, treset i kompost, a u teške zemlje: glinu, travnjaču, klijališnu zemlju i vrtnu zemlju.

Listovnjača je lagana zemlja, siromašna hranivima. U vrtlarstvu se mnogo upotrebljava, jer je propusna i rahla, i brzo se grije. Naročito je pogodna za uzgoj sadnica koje se u njoj brzo zakorjenjuju. Većinom je kisela, pa se dodaje u smjesu zemlje za sadnju svega bilja koje traži kiselu reakciju. Dobiva se raspadanjem lišča, a mora biti dobro pregorjela, jer samo neke tropske biljke podnose napola raspadnute dijelove lišča.

Livadnjača, koju nalazimo na livadi, sadrži najčešče dosta pijeska, a malo hraniva. Dosta teško do nje dolazimo, pa je zamjenjujemo s napola trulom listovačom, dobivenom iz crnogorične šume.

Treset zapravo i nije zemlja u pravom smislu riječi. U stmjese vrtlarske zemlje ne dodaje se zbog hraniva, jer ih gotovo i nema, več zbog sposobnosti da upija vodu i da je poslije opet otpušta. Smjesa treseta i pijeska pogodna je za zakorjenjivanje mladih reznica. U smjesu ostalih vrsta zemlje treset se uvijek dodaje u navlaženom stanju, jer inače ostane suh i više šteti nego koristi. Ako se treset polije gnojnicom ili otopinom umjetnog gnojiva, postaje plodan, pa se takav dodaje zemlji za sadnju.

Kompost je gotovo najvažnija vrsta lake zemlje, neophodna u uzgoju sobnog bilja. Dobiva se raspadanjem raznih organskih otpadaka ― biljnih dijelova, lišča, kuhinjskih otpadaika itd. Raspadanje traje 2―3 godine i za to vrijeme se kompost mora prebacivati i polijevati vodom ili još bodje gnojnicom. Ako se priprema od kučnog smeća, kvaliteta mu je slabija, jer ima mnogo pepela od ugljena. Prije upotrebe treba ga prosijati. U kompostu priređenom od biljnih otpadaka ima, nažalost, vrlo često sjemena korova i uzročnika biljnih bolesti.

Glina je vrsta žute zemlje, sastavljene pretežno od sitnih glinenastih čestica. Dodaje se u malim koiičinama za sadnju onog bilja koje voli tešku zemilju.

Livadnjaču dobivamo kompostiranjem busa, tj. komada zemlje s travom. Može se komipostirati pomiiješama s kravskim gnojem, pa dobijemo tešku vrlo plodnu zemlju, Cesto puta se javlja i pod imenom »stara« ili »zrela glina«.

Ona se najviše upotrebljava kod sadnje ukrasnih grmova, lukovica, a dodaje se u manjim količinama i kod sadnje drugog ukrasnog bilja.

Klijališna zemlja se dobiva na ovaj nacin: stajski gnoj s kojim smo u proljeće napunili klijališta, u jesen izbacimo i složimo na hrpu. Nakon nekoliko prebacivanja za nekoliko mjeseci iz vec pregorjelog gnoja dobije se vrlo plodna zemlja.

Vrtna zemlja je svaka vrsta zemlje koja je dugogodisnjom obradom i dodavanjem organskog gnojiva dobila rahlu strukturu i izviesnu hranjivost. Samo, u toj zemlji ukrasno bilje u loncima ne može uspijevati, ali je katkad dodajemo drugim vrstama vrtlarske zemlje.

Prema uputama u specijalnom dijelu, mozemo u nuzdi sami iz raspoloživih sastojaka složiti potrebnu mješavinu zemlje, ako je ne uspijemo već gotovu nabaviti kod vrtlara.



Tags:, , , ,
Posted in: Korisni saveti

Post a Comment

error: Sadržaj je zaštićen !!
shared on wplocker.com