Ruzmarin
Ružmarin je kod nas u narodu vrlo raširen i u narodnoj pjesmi često opjevan. U našim južnim primorskim krajevima raste vani u prirodi, pa su često uzgojene mirisne živice ružmarina ili raste slobodan u obliku većih ili manjih grmova. Međutim, u hladmjim sjevernijim krajevima uzgaja se već stoljećima u loncima i bačvicama. Budući da je kod nas u narodu običaj da se svatovi kite grančicama ružmarina, ima ga gotovo svaka seljacka kuća.
Uski kožnati listići ružmarina sivo su zelene boje, a imaju jak aromatičan miris, pa se iz njih dobiva ružmarinovo ulje koje se upotrebljava u medicini. Samo stare biljke uzgojene u loncima cvatu sitnim Ijubičasitim cvjetićima. Ljeti treba ružmarin držati vani na prozorslkoj dasci, na simčanom balkonu ili u vrtu.
Obilno ga moramo zalijevati, a prije jesenskih mrazova treba ga unijeti da prezimi na hladnom, zračnom i svijetlom mjestu. To može biti i u prikladnom podrumu ili na situbištu. Zimi ga zalijevamo tek toliko da se grumen ne zasuši. U proljeće treba, naročito mlade biljke, presaditi u smjesu pjeskovite klijališne zemlje, pomaješane s nešto gline. Ružmarin ne treba dohranjivati.
Subscribe
If you enjoyed this article, subscribe to receive more just like it.
